Job 16 Cross References - Croatian

¹ Job progovori i reče: ² "Koliko se takvih naslušah besjeda, kako ste mi svi vi mučni tješioci! ³ Ima li kraja tim riječima ispraznim? Što te goni da mi tako odgovaraš? ⁴ I ja bih mogao k'o vi govoriti da vam je duša na mjestu duše moje; i ja bih vas mog'o zasuti riječima i nad sudbom vašom tako kimat' glavom; ⁵ i ja bih mogao ustima vas hrabrit', i ne bih žalio trud svojih usana. ⁶ Al' ako govorim, patnja se ne blaži, ako li zašutim, zar će me minuti? ⁷ Zlopakost me sada shrvala posvema, čitava se rulja oborila na me. ⁸ Ustao je proti meni da svjedoči i u lice mi se baca klevetama. ⁹ Jarošću me svojom razdire i goni, škrgućuć' zubima obara se na me. Moji protivnici sijeku me očima, ¹⁰ prijeteći, na mene usta razvaljuju, po obrazima me sramotno ćuškaju, u čoporu svi tad navaljuju na me. ¹¹ Da, zloćudnicima Bog me predao, u ruke opakih on me izručio. ¹² Mirno življah dok On ne zadrma mnome, za šiju me ščepa da bi me slomio. ¹³ Uze me za biljeg i strijelama osu, nemilosrdno mi bubrege probode i mojom žuči zemlju žednu natopi. ¹⁴ Na tijelu mi ranu do rane otvara, kao bijesan ratnik nasrće na mene. ¹⁵ Tijelo sam golo u kostrijet zašio, zario sam čelo svoje u prašinu. ¹⁶ Zapalilo mi se sve lice od suza, sjena tamna preko vjeđa mi je pala. ¹⁷ A nema nasilja na rukama mojim, molitva je moja bila uvijek čista. ¹⁸ O zemljo, krvi moje nemoj sakriti i kriku mom ne daj nigdje da počine. ¹⁹ Odsad na nebu imam ja svjedoka, u visini gore moj stoji branitelj. ²⁰ Moja vika moj je odvjetnik kod Boga dok se ispred njega suze moje liju: ²¹ o, da me obrani u parbi mojoj s Bogom ko što smrtnik brani svojega bližnjega. ²² No životu mom su odbrojena ljeta, na put bez povratka meni je krenuti.

¹¹ Stoga budi proklet na zemlji koja je rastvorila usta da proguta s ruke tvoje krv brata tvoga!

⁵⁰ Ako budeš loše postupao prema mojim kćerima, ili ako uzmeš druge žene uz moje kćeri, sve da nitko drugi ne bude s nama, znaj da će Bog biti svjedok između mene i tebe."

³⁴ I razdere Jakov svoje haljine, stavi pokorničku kostrijet oko bokova i dugo vremena oplakivaše svoga sina.

²³ Strijelci njega saletjeli, strijeljali ga, opljačkali.

²⁰ Prema svim prokletstvima ovog Saveza, zapisanima u knjizi ovoga Zakona, Jahve će ga odstraniti, na njegovu propast, od svih plemena izraelskih.

⁸ I sve ih izudara uzduž i poprijeko i žestoko ih porazi. Poslije toga ode u spilju Etamske stijene i ondje se nastani.

²¹ Odavde sam otišla punih ruku, a sad me Jahve vraća bez igdje ičega. Zašto me zovete Noemi kad Jahve posvjedoči protiv mene i Svemogući me u tugu zavi?"

¹⁰ Koji se protive Jahvi, padaju, Svevišnji grmi s nebesa. Jahve sudi međama zemlje, daje silu svojemu kralju, uzdiže snagu pomazanika svoga."

⁵ Još im reče: "Svjedok je Jahve protiv vas i svjedok je njegov pomazanik u ovaj dan da niste našli ništa u mojoj ruci." A oni odgovoriše: "Tako je!"

¹⁸ Zatim reče Davidu: "Pravedniji si od mene jer ti si meni učinio dobro, a ja sam tebi učinio zlo.

²⁷ Kad je Ahab čuo te riječi, razdrije svoje haljine i stavi kostrijet na tijelo; i postio je, u kostrijeti je spavao i naokolo išao tiho jecajući.

²⁴ Tada pristupi Kenaanin sin Sidkija i udari Miheja po obrazu pitajući: "Zar je Jahvin duh napustio mene da bi s tobom govorio?"

²¹ Evo riječi što je Jahve objavi protiv njega: Prezire te, ruga ti se djevica, kći sionska; za tobom maše glavom kći jeruzalemska.

²³ Tada pristupi Kenaanin sin Sidkija i udari Miheja po obrazu pitajući: "Zar je Jahvin duh mene napustio da bi govorio s tobom?"

⁵ A naši neprijatelji rekoše: "Uvući ćemo se među njih prije nego što doznaju i opaze nas: tada ćemo ih poubijati i tako osujetiti pothvat!"

² Rodilo mu se sedam sinova i tri kćeri. ³ Imao je sedam tisuća ovaca, tri tisuće deva, pet stotina jarmova goveda, pet stotina magarica i veoma mnogo služinčadi. Čovjek taj bijaše najugledniji među svim istočnjacima.

¹³ Jednoga dana, dok su Jobovi sinovi i kćeri jeli i pili vino u kući najstarijeg brata, ¹⁴ dođe glasnik k Jobu i reče: "Tvoji su volovi orali a magarice pokraj njih pasle, ¹⁵ kad iznenada Sabejci navališe na njih i oteše ih, pobivši momke oštrim mačem. Jedini ja utekoh da ti ovo javim." ¹⁶ Dok je on još to govorio, dođe drugi i reče: "Oganj Božji udari s neba, spali tvoje ovce i pastire te ih proždrije. Jedini ja utekoh da ti javim." ¹⁷ Dok je još govorio, dođe treći i reče: "Kaldejci navališe sa tri čete na tvoje deve i oteše ih, pobivši momke oštrim mačem. Jedini ja utekoh da ti javim." ¹⁸ Dok je ovaj još govorio, dođe četvrti i reče: "Tvoji su sinovi i kćeri jeli i pili vino u kući najstarijeg brata. ¹⁹ I gle, vjetar se silan diže iz pustinje, udari na sva četiri ugla kuće, obori je na djecu te ona zaglaviše. Jedini ja utekoh da ti javim."

⁷ I Satan ode ispred lica Jahvina. On udari Joba zlim prištem od tabana do tjemena.

¹⁷ Zlikovci se više ne obijeste ondje, iznemogli tamo nalaze počinka.

²⁶ Pokoja ni mira meni više nema, u mukama mojim nikad mi počinka."

³ Eto, mnoge ljude ti si poučio, okrijepio si iznemogle mišice; ⁴ riječju svojom klonule si pridizao, ojačavao si koljena klecava.

¹⁰ Rika lavlja, urlik leopardov krše se k'o zubi u lavića.

² "O, kad bi se jad moj izmjeriti mog'o, a nevolje moje stavit' na tezulju! ³ Teže one jesu od sveg pijeska morskog, i stoga mi riječi zastraniti znaju. ⁴ Strijele Svesilnoga u mojem su mesu, ljuti otrov njihov ispija mi dušu, Božje se strahote oborile na me.

⁴ Strijele Svesilnoga u mojem su mesu, ljuti otrov njihov ispija mi dušu, Božje se strahote oborile na me. ⁵ TÓa, kraj svježe trave njače li magarac, muče li goveče kraj punih jasala? ⁶ Zar hranu bljutavu jedemo bez soli? Zar kakove slasti ima u bjelancu?

¹⁰ Za mene bi prava utjeha to bila, klicati bih mog'o u mukama teškim što se ne protivljah odluci Svetoga.

¹⁴ Tko odbija milost bližnjemu svojemu, prezreo je strah od Boga Svesilnoga.

²⁵ O, kako su snažne besjede iskrene! Al' kamo to vaši smjeraju prijekori? ²⁶ Mislite li možda prekoriti riječi? TÓa u vjetar ide govor očajnikov!

³ mjeseci jada tako me zapadoše i noći su mučne meni dosuđene.

⁹ Kao što se oblak gubi i raspline, tko u Šeol siđe, više ne izlazi. ¹⁰ Domu svome natrag ne vraća se nikad, njegovo ga mjesto više ne poznaje.

¹² Zar sam more ili neman morska, pa si stražu nada mnom stavio?

¹⁶ Ja ginem i vječno živjet neću; pusti me, tek dah su dani moji!

²⁰ Ako sam zgriješio, što učinih tebi, o ti koji pomno nadzireš čovjeka? Zašto si k'o metu mene ti uzeo, zbog čega sam tebi na teret postao?

² "Dokad ćeš jošte govoriti tako, dokle će ti riječ kao vihor biti?

⁵ Al' ako Boga potražiš iskreno i od Svesilnog milost ti izmoliš; ⁶ ako li budeš čist i neporočan, odsad će svagda on nad tobom bdjeti i obnovit će kuću pravedniku.

¹⁷ Jer, za dlaku jednu on mene satire, bez razloga moje rane umnožava.

³⁴ da šibu njegovu od mene odmakne, da užas njegov mene više ne plaši! ³⁵ Govorit ću ipak bez ikakva straha, jer ja nisam takav u svojim očima!

¹ Kad mi je duši život omrznuo, nek' mi tužaljka poteče slobodno, zborit ću u gorčini duše svoje.

¹⁶ Ispravim li se, k'o lav me nagoniš, snagu svoju okušavaš na meni, ¹⁷ optužbe nove na mene podižeš, jarošću većom na mene usplamtiš i sa svježim se četama obaraš.

¹⁷ optužbe nove na mene podižeš, jarošću većom na mene usplamtiš i sa svježim se četama obaraš.

² "Zar na riječi mnoge da se ne odvrati? Zar će se brbljavac još i opravdati?

² "Zar na riječi mnoge da se ne odvrati? Zar će se brbljavac još i opravdati? ³ Zar će tvoje trice ušutkati ljude, zar će ruganje ostat' neizrugano?

¹⁴ ako li zloću iz ruku odbaciš i u šatoru svom ne daš zlu stana,

⁴ Prijateljima sam svojim ja na podsmijeh što zazivam Boga da mi odgovori! Na podsmijeh ja sam - pravednik neporočan! ⁵ Prezirat' je nesretnika - sretni misle, udariti treba onog što posrće!

³ Zato, zborit' moram sa Svesilnim, pred Bogom svoj razlog izložiti. ⁴ Jer, kovači laži vi ste pravi, i svi ste vi zaludni liječnici! ⁵ Kada biste bar znali šutjeti, mudrost biste svoju pokazali!

²² Tada me pitaj, a ja ću odgovarat'; ili ja da pitam, ti da odgovaraš.

²⁴ Zašto lice svoje kriješ sad od mene, zašto u meni vidiš neprijatelja?

²⁷ koji si mi noge u klade sapeo i koji bdiš nad svakim mojim korakom i tragove stopa mojih ispituješ!

⁵ Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavljaš neprijelaznu,

¹⁰ Al' kad čovjek umre, ostaje pokošen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada?

¹⁴ - jer, kad umre čovjek, zar uskrsnut' može? - čekao bih te sve dane vojske svoje dok ne bi došao da mi smjenu dadeš.

² "Zar šupljom naukom odgovara mudrac i vjetrom istočnim trbuh napuhuje?

²⁰ Zlikovac se muči cijelog svoga vijeka, nasilniku već su ljeta odbrojena.

²⁶ Ohola je čela na njega srljao, iza štita debela dobro zaklonjen.

³⁴ Da, bezbožničko je jalovo koljeno, i vatra proždire šator podmitljivca.

⁴ I ja bih mogao k'o vi govoriti da vam je duša na mjestu duše moje; i ja bih vas mog'o zasuti riječima i nad sudbom vašom tako kimat' glavom;

² Rugači su evo mene dohvatili, od uvreda oka sklopiti ne mogu.

⁷ Od tuge vid mi se muti u očima, poput sjene moji udovi postaju.

⁴ O ti, koji se od jarosti razdireš, hoćeš li da zemlja zbog tebe opusti da iz svoga mjesta iskoče pećine?

² "TÓa dokle ćete mučit' dušu moju, dokle ćete me riječima satirat'? ³ Već deseti put pogrdiste mene i stid vas nije što me zlostavljate.

¹¹ Raspalio se gnjev njegov na mene i svojim me drži neprijateljem.

²⁰ Kosti mi se za kožu prilijepiše, osta mi jedva koža oko zuba.

²⁷ Njega ja ću kao svojega gledati, i očima mojim neće biti stranac: za njime srce mi čezne u grudima.

³ dok slušam ukore koji me sramote, al' odgovor mudar um će moj već naći.

²⁵ Strijelu bi izvuk'o, al' mu probi leđa, a šiljak blistavi viri mu iz žuči. Kamo god krenuo, strepnje ga vrebaju,

²⁷ O, znam dobro kakve vaše su namjere, kakve zlosti protiv mene vi snujete. ²⁸ Jer pitate: 'Gdje je kuća plemićeva, šator u kojem stanovahu opaki?'

⁵ Nije l' to zbog zloće tvoje prevelike i zbog bezakonja kojim broja nema? ⁶ Od braće si brao nizašto zaloge i s golih si ljudi svlačio haljine; ⁷ ti nisi žednoga vodom napojio, uskraćivao si kruh izgladnjelima; ⁸ otimao si od siromaha zemlju da bi na njoj svog nastanio ljubimca; ⁹ puštao si praznih ruku udovice i siročadi si satirao ruku.

³ o, kada bih znao kako ću ga naći, do njegova kako doprijeti prijestolja, ⁴ pred njim parnicu bih svoju razložio, iz mojih bi usta navrli dokazi. ⁵ Rad bih znati što bi meni odvratio i razumjeti riječ što bi je rekao! ⁶ Zar mu treba snage velike za raspru? Ne, dosta bi bilo da me on sasluša. ⁷ U protivniku bi vidio pravedna, i parnica moja tad bi pobijedila.

² "Gospodstvo i strah u njegovoj su ruci i on stvara mir u svojim visinama.

² "Kako dobro znadeš pomoći nemoćnom i mišicu iznemoglu poduprijeti! ³ Kako dobar savjet daješ neukome; baš si preveliku mudrost pokazao.

⁶ Pravde svoje ja se držim, ne puštam je; zbog mojih me dana srce korit' neće. ⁷ Neka mi dušmana kob opakog snađe, a mog protivnika udes bezbožnikov!

⁹ Hoće li čuti Bog njegove krikove kada se na njega obori nevolja?

³ kad mi je nad glavom njegov sjao žižak a kroz mrak me svjetlo njegovo vodilo,

⁵ kada uz mene još bijaše Svesilni i moji me okruživahu dječaci, ⁶ kada mi se noge u mlijeku kupahu, a potokom ulja ključaše mi kamen! ⁷ Kada sam na vrata gradska izlazio i svoju stolicu postavljao na trg, ⁸ vidjevši me, sklanjali bi se mladići, starci bi ustavši stojeći ostali. ⁹ Razgovor bi prekidali uglednici i usta bi svoja rukom zatvarali. ¹⁰ Glavarima glas bi sasvim utihnuo, za nepce bi im se zalijepio jezik. ¹¹ Tko god me slušao, blaženim me zvao, hvalilo me oko kad bi me vidjelo. ¹² Jer, izbavljah bijednog kada je kukao i sirotu ostavljenu bez pomoći.

¹² Jer, izbavljah bijednog kada je kukao i sirotu ostavljenu bez pomoći. ¹³ Na meni bješe blagoslov izgubljenih, srcu udovice ja veselje vraćah.

¹³ Na meni bješe blagoslov izgubljenih, srcu udovice ja veselje vraćah. ¹⁴ Pravdom se ja kao haljinom odjenuh, nepristranost bje mi plaštem i povezom.

¹⁴ Pravdom se ja kao haljinom odjenuh, nepristranost bje mi plaštem i povezom. ¹⁵ Bjeh oči slijepcu i bjeh noge bogalju,

¹⁵ Bjeh oči slijepcu i bjeh noge bogalju, ¹⁶ otac ubogima, zastupnik strancima.

¹⁶ otac ubogima, zastupnik strancima. ¹⁷ Kršio sam zube čovjeku opaku, plijen sam čupao iz njegovih čeljusti.

¹⁷ Kršio sam zube čovjeku opaku, plijen sam čupao iz njegovih čeljusti. ¹⁸ Govorah: 'U svom ću izdahnuti gnijezdu, k'o palma, bezbrojne proživjevši dane.'

¹⁸ Govorah: 'U svom ću izdahnuti gnijezdu, k'o palma, bezbrojne proživjevši dane.' ¹⁹ Korijenje se moje sve do vode pruža, na granama mojim odmara se rosa.

¹⁹ Korijenje se moje sve do vode pruža, na granama mojim odmara se rosa. ²⁰ Pomlađivat će se svagda slava moja i luk će mi se obnavljati u ruci.' ²¹ Slušali su željno što ću im kazati i šutjeli da od mene savjet čuju. ²² Na riječi mi ne bi ništa dometali i besjede su mi daždile po njima. ²³ Za mnom žudjeli su oni k'o za kišom, otvarali usta k'o za pljuskom ljetnim. ²⁴ Osmijeh moj bijaše njima ohrabrenje; pazili su na vedrinu moga lica. ²⁵ Njima ja sam izabirao putove, kao poglavar ja sam ih predvodio, kao kralj među svojim kad je četama kao onaj koji tješi ojađene.

²⁵ Njima ja sam izabirao putove, kao poglavar ja sam ih predvodio, kao kralj među svojim kad je četama kao onaj koji tješi ojađene.

¹⁹ U blato me je oborila dolje, gle, postao sam k'o prah i pepeo.

¹ Sa svojim očima savez sam sklopio da pogledat neću nijednu djevicu. ² A što mi je Bog odozgo dosudio, kakva mi je baština od Svesilnoga? ³ TÓa nije li nesreća za opakoga, a nevolja za one koji zlo čine? ⁴ Ne proniče li on sve moje putove, ne prebraja li on sve moje korake? ⁵ Zar sam ikad u društvu laži hodio, zar mi je noga k prijevari hitjela? ⁶ Nek' me na ispravnoj mjeri Bog izmjeri pa će uvidjeti neporočnost moju! ⁷ Ako mi je korak s puta kad zašao, ako mi se srce za okom povelo, ako mi je ljaga ruke okaljala, ⁸ neka drugi jede što sam posijao, neka sve moje iskorijene izdanke! ⁹ Ako mi zavede srce žena neka, ako za vratima svog bližnjeg kad vrebah, ¹⁰ neka moja žena drugom mlin okreće, neka s drugim svoju podijeli postelju! ¹¹ Djelo bestidno time bih počinio, zločin kojem pravda treba da presudi, ¹² užego vatru što žeže do Propasti i što bi svu moju sažgala ljetinu. ¹³ Ako kada prezreh pravo sluge svoga il' služavke, sa mnom kad su se parbili, ¹⁴ što ću učiniti kada Bog ustane? Što ću odvratit' kad račun zatraži? ¹⁵ Zar nas oba on ne stvori u utrobi i jednako sazda u krilu majčinu? ¹⁶ Ogluših li se na molbe siromaha ili rasplakah oči udovičine? ¹⁷ Jesam li kada sam svoj jeo zalogaj a da ga nisam sa sirotom dijelio? ¹⁸ TÓa od mladosti k'o otac sam mu bio, vodio sam ga od krila materina! ¹⁹ Zar sam beskućnika vidio bez odjeće ili siromaha kog bez pokrivača ²⁰ a da mu bedra ne blagosloviše mene kad se runom mojih ovaca ogrija? ²¹ Ako sam ruku na nevina podigao znajuć' da mi je na vratima branitelj, ²² nek' se rame moje od pleća odvali i neka mi ruka od lakta otpadne! ²³ Jer strahote Božje na mene bi pale, njegovu ne bih odolio veličanstvu. ²⁴ Zar sam u zlato pouzdanje stavio i rekao zlatu: 'Sigurnosti moja!' ²⁵ Zar sam se veliku blagu radovao, bogatstvima koja su mi stekle ruke? ²⁶ Zar se, gledajući sunce kako blista i kako mjesec sjajni nebom putuje, ²⁷ moje srce dalo potajno zavesti da bih rukom njima poljubac poslao? ²⁸ Grijeh bi to bio što za sudom vapije, jer Boga višnjega bih se odrekao. ²⁹ Zar se obradovah nevolji dušmana i likovah kad ga je zlo zadesilo, ³⁰ ja koji ne dadoh griješiti jeziku, proklinjući ga i želeći da umre? ³¹ Ne govorahu li ljudi mog šatora: 'TÓa koga nije on mesom nasitio'? ³² Nikad nije stranac vani noćivao, putniku sam svoja otvarao vrata. ³³ Zar sam grijehe svoje ljudima tajio, zar sam u grudima skrivao krivicu ³⁴ jer sam se plašio govorkanja mnoštva i strahovao od prezira plemenskog te sam mučao ne prelazeć' svoga praga? ³⁵ O, kad bi koga bilo da mene sasluša! Posljednju sam svoju riječ ja izrekao: na Svesilnom je sad da mi odgovori! Nek' mi optužnicu napiše protivnik,

³⁵ O, kad bi koga bilo da mene sasluša! Posljednju sam svoju riječ ja izrekao: na Svesilnom je sad da mi odgovori! Nek' mi optužnicu napiše protivnik, ³⁶ i ja ću je nosit' na svome ramenu, čelo ću njome k'o krunom uresit'. ³⁷ Dat ću mu račun o svojim koracima i poput kneza pred njega ću stupiti." ³⁸ Ako je na me zemlja moja vikala, ako su s njom brazde njezine plakale; ³⁹ ako sam plodove jeo ne plativši i ako sam joj ojadio ratare, ⁴⁰ [40a] neka mjesto žita po njoj niče korov, a mjesto ječma nek' posvud kukolj raste! [40b] Konac riječi Jobovih.

³ a planu gnjevom i na tri njegova prijatelja jer nisu više našli ništa što bi odgovorili te su tako Boga osudili. ⁴ Dok su oni govorili s Jobom, Elihu je šutio, jer su oni bili stariji od njega. ⁵ Ali kad vidje da ona tri čovjeka nisu više imala odgovora u ustima, planu od srdžbe. ⁶ I progovorivši, Elihu, sin Barakeelov, iz Buza, reče: "Po godinama svojim još mlad sam ja, a u duboku vi ste ušli starost; bojažljivo se zato ja ustezah znanje svoje pokazati pred vama.

¹⁶ Isprazno tada otvara Job usta i besjede gomila nerazumne."

¹ I Jahve se obrati Jobu i reče mu: ² "Zar će se s Jakim preti još kudilac? Tužitelj Božji nek' sam odgovori!" ³ A Job odgovori Jahvi i reče: ⁴ "Odveć sam malen: što da odgovorim? Rukom ću svoja zatisnuti usta. ⁵ Riječ rekoh - neću više započeti; rekoh dvije - al' neću nastaviti."

⁶ jer među mrtvima tko te se sjeća, u Podzemlju tko ti hvale pjeva? ⁷ Iznemogoh od pusta jecanja, u noći postelju plačem zalijevam, suzama ležaj natapam.

³ da mi dušu ne zgrabe kao lav što razdire, a nema tko da izbavi. ⁴ Jahve, Bože moj, ako to učinih, ako je nepravda na rukama mojim, ⁵ ako zlom uzvratih prijatelju, ili oplijenih nepravedna tužitelja:

⁵ ako zlom uzvratih prijatelju, ili oplijenih nepravedna tužitelja:

¹² Bog je pravedan sudac, on povazdan prijeti: ¹³ ako se ne obrate, mač će naoštriti, luk će svoj zapet' i pravo smjerit'. ¹⁴ Spremit će za njih smrtonosno oružje, strijele će svoje užariti.

⁷ A ja, crv sam, a ne čovjek, ruglo ljudi i naroda prezir.

¹³ Opkoliše me junci mnogobrojni, bašanski bikovi okružiše mene.

¹⁶ Grlo je moje kao crijep suho, i moj se jezik uz nepce slijepi: u prah smrtni bacio si mene. ¹⁷ Opkolio me čopor pasa, rulje me zločinačke okružile. Probodoše mi ruke i noge,

¹² Bijesu dušmana mojih ne predaj me, jer ustadoše na mene svjedoci lažni koji dašću nasiljem.

¹⁴ U Jahvu se uzdaj, ojunači se, čvrsto nek' bude srce tvoje: u Jahvu se uzdaj!

⁸ Radosno ću klicat' tvojoj milosti, jer si na moju bijedu pogledao, pomogao u tjeskobi duši mojoj. ⁹ Nisi me predao u ruke dušmana, noge si mi na prostran put izveo.

³ Prešutjet' sam htio, al' kosti mi klonuše od neprestana jecanja.

¹⁵ A sada kad posrnuh ja, oni se raduju, skupiše se protiv mene da udare iznenada, i bez prestanka oni me razdiru. ¹⁶ Ruglom na ruglo iskušavaju me i zubima škripaju na mene.

²¹ Razvaljuju svoja usta na me i govore: "Ha, ha, vidjesmo očima svojim!"

¹² Bezbožnik smišlja zlo pravedniku i zubima škrguće na njega.

⁷ Tuguje duša u meni, stoga se tebe spominjem iz zemlje Jordana i Hermona, s brda Misara.

¹⁴ Učinio si nas ruglom susjedima našim, na podsmijeh i igračku onima oko nas.

¹⁷ zbog pogrdne graje podrugljivaca, zbog osvetljiva dušmanina. ¹⁸ Sve nas to snađe iako te nismo zaboravili niti povrijedili Saveza tvoga, ¹⁹ niti nam se srce odmetnulo od tebe, niti nam je noga s tvoje skrenula staze,

¹⁹ niti nam se srce odmetnulo od tebe, niti nam je noga s tvoje skrenula staze, ²⁰ kad si nas smrvio u boravištu šakalskom i smrtnim nas zavio mrakom. ²¹ Da smo i zaboravili ime Boga našega, da smo ruke k tuđem bogu podigli:

²² Shvatite ovo svi vi koji Boga zaboraviste, da vas ne pograbim i nitko vas spasiti neće.

¹⁸ Da sam u srcu na zlo mislio, ne bi uslišio Gospod. ¹⁹ No Bog me uslišio: obazro se na glas molitve moje.

³ U duboko blato zapadoh i nemam kamo nogu staviti; u duboku tonem vodu, pokrivaju me valovi.

²⁶ Njihova kuća nek' opusti, u njihovu šatoru nek' nitko ne stanuje!

⁵ Drznike opominjem: "Ne budite drski!" bezbožnike: "Ne budite tako rogati!"

¹⁰ A ja ću klicati dovijeka, pjevat ću Bogu Jakovljevu. [ (Psalms 75:11) Rogove ću polomiti bezbožniku, a pravednik će podići glavu. ]

¹ Zborovođi. Po Jedutunu. Asafov. Psalam. ² Glasom svojim Bogu vapijem, glas mi se Bogu diže i on me čuje. ³ U dan nevolje tražim Gospodina, noću mi se ruka neumorno pruža k njemu, ne može se utješit' duša moja. ⁴ Spominjem se Boga i uzdišem; kad razmišljam, daha mi nestane. ⁵ Vjeđe moje držiš, potresen sam, ne mogu govoriti. ⁶ Mislim na drevne dane i sjećam se davnih godina; ⁷ razmišljam noću u srcu, mislim, i duh moj ispituje: ⁸ "Hoće li Gospodin odbaciti zauvijek i hoće li ikad još biti milostiv? ⁹ Je li njegova dobrota minula zauvijek, njegovo obećanje propalo za sva pokoljenja?

¹⁵ Zašto, Jahve, odbacuješ dušu moju? Zašto sakrivaš lice od mene? ¹⁶ Bijedan sam i umirem već od dječaštva, klonuh noseći tvoje strahote. ¹⁷ Preko mene prijeđoše vihori tvojega gnjeva, strahote me tvoje shrvaše, ¹⁸ okružuju me kao voda sveudilj, optječu me svi zajedno. [ (Psalms 88:19) Udaljio si od mene prijatelja i druga: mrak mi je znanac jedini. ]

²¹ Nek' samo pritišću dušu pravednog, nek' osuđuju krv nedužnu:

³ Nemoj sakrivati lice od mene u dan moje nevolje! Prigni k meni uho svoje: kad te prizovem, brzo me usliši! ⁴ Jer moji dani nestaju poput dima, a moje kosti gore kao oganj. ⁵ Srce mi se suši kao pokošena trava i kruh svoj zaboravljam jesti.

⁹ Svagda me grde dušmani moji; mnome se proklinju što bjesne na me.

¹⁵ I dade im što iskahu, al' u duše njine on groznicu posla.

⁴ Za moju me ljubav oni optužuju, a ja se samo molim.

²⁴ Od posta mi koljena klecaju i tijelo moje omrša. ²⁵ Ruglom sam njima postao, kimaju glavom kad me vide.

⁵ Tko je kao Jahve, Bog naš, koji u visinama stoluje

³ Užeta smrti sapeše me, stegoše me zamke Podzemlja, snašla me muka i tjeskoba.

² Iz svega glasa vapijem Jahvi, iz svega glasa Jahvu zaklinjem.

¹¹ Sine moj, ne odbacuj Jahvine opomene i nemoj da ti omrzne njegov ukor. ¹² Jer koga Jahve ljubi onoga i kori, kao otac sina koga voli.

¹⁹ Obilje riječi ne biva bez grijeha, a tko zauzdava svoj jezik, razuman je.

⁸ Žrtva opakog mrska je Jahvi, a mila mu je molitva pravednika.

⁹ Kao što ulje i kad vesele srce, tako i slatkoća prijateljstva tješi dušu.

¹⁷ Željezo se željezom oštri i čovjek oštri jedan drugoga.

¹⁰ Što je već bilo, ime ima; i zna se što je čovjek; i on se ne može parbiti s jačim od sebe.

¹⁴ Luđak previše govori: čovjek ne poznaje budućnost, i tko mu može kazati što će poslije njega biti?

⁵ Kad je put uzbrdo muka i svaki izlazak prijetnja; a badem je u cvatu, i skakavac ne skače više, i koprov plot puca, jer čovjek ide u svoj vječni dom! A narikače već se kreću ulicama.

¹⁵ Kad na molitvu ruke širite, je od vas oči odvraćam. Molitve samo množite, ja vas ne slušam. Ruke su vam u krvi ogrezle,

¹⁶ Jahve nad Vojskama poslat će stoga gojaznima njegovim skončanje, slavu će mu ognjem potpaliti, kao što se vatra potpiruje.

¹² Gospod, Jahve nad Vojskama, pozivaše vas u dan onaj da plačete i tugujete, da obrijete glave i pripašete kostrijet.

¹⁶ S kraja zemlje čujemo pjesme: "Slava Pravedniku!" Ali ja kažem: "Propadoh! Propadoh! Jao meni! Vjerolomci se iznevjeriše, nevjerom se, vjerolomci, iznevjeriše."

²¹ Jer, gle, izići će Jahve iz svog prebivališta da stanovnike zemljine kazni što se o njeg' ogriješiše. Izbacit će zemlja svu krv što je na njoj prolivena i neće više kriti onih koji su na njoj poklani.

³ Ukrijepite ruke klonule, učvrstite koljena klecava! ⁴ Recite preplašenim srcima: "Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da nas spasi!"

⁹ Jao onome tko raspravlja s tvorcem svojim, a sud je među glinenim sudovima! Kaže li glina lončaru: "Što radiš?" ili djelo njegovo: "Kljast si!"

⁴ Gospod Jahve dade mi jezik vješt da znam riječju krijepiti umorne. Svako jutro on mi uho budi da ga slušam kao učenici.

⁶ Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu, i lica svojeg ne zaklonih od uvreda ni od pljuvanja.

¹⁴ Kao što se mnogi užasnuše vidjevši ga - tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka -

⁹ Vikneš li, Jahve će ti odgovorit, kad zavapiš, reći će: "Evo me!" Ukloniš li iz svoje sredine jaram, ispružen prst i besjedu bezbožnu, ¹⁰ dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini i tama će tvoja kao podne postati,

⁶ Njihovim tkanjem nemoguće se odjenuti, ne možeš se pokriti njihovom rukotvorinom. Rukotvorine su njihove djela zločinačka, rukama svojim čine nasilje.

¹⁶ I tako su zemlju u pustoš obratili, na vječnu porugu, da se nad njom zgraža svaki prolaznik glavom mašući.

²⁹ Zemljo, zemljo, zemljo, poslušaj riječ Jahvinu.

¹⁶ Zato moram plakati, oči mi suze liju, jer daleko je od mene moj tješitelj da mi duh povrati. Sinovi su moji poraženi, odveć silan bijaše neprijatelj.

¹¹ Iščilješe mi oči od suza, utroba moja ustreptala, jetra mi se na zemlju prosula zbog sloma kćeri naroda mojega, jer djeca i dojenčad umiru po trgovima Grada.

¹⁵ Nad tobom plješću rukama svi koji putem prolaze, zvižde i vrte glavom zbog Kćeri jeruzalemske: "Je li to grad na glasu ljepotom, radost svemu svijetu?" ¹⁶ Na tebe otvaraju usta svi neprijatelji tvoji, zvižde, škrguću zubima i govore: "Proždrijesmo je! To je dan za kojim čeznusmo, doživjesmo, vidjesmo!"

³ I upravo mene bije i udara bez prestanka njegova ruka. ⁴ Iscijedio je moje meso, kožu moju, polomio kosti moje.

⁴ Iscijedio je moje meso, kožu moju, polomio kosti moje. ⁵ Načinio mi jaram, glavu obrubio tegobama.

¹⁰ Meni on bijaše medvjed koji vreba, lav u zasjedi. ¹¹ U bespuća me vodio, razdirao, ostavljao me da umirem. ¹² Napinjao je luk svoj i gađao me kao metu za svoje strelice. ¹³ U slabine mi sasuo strelice, sinove svoga tobolca.

³⁰ Neka pruži obraz onome koji ga bije, neka se zasiti porugom.

¹¹ Života mi moga! - riječ je Jahve Gospoda - svakojakim grozotama i gadostima ti uistinu oskvrnu moje Svetište. I ja ću sada brijati i oko se moje neće sažaliti i neću se smilovati:

⁷ Jer krv je njegova u njemu - na golu je kamenu ostavi, po zemlji je ne razlij gdje bi je prašina mogla prekriti!

⁷ Kad te u ruku uhvatiše, ti se slomi i rane im otvori; a kad se na te osloniše, ti prepuče i bedra im sva izrani.'

¹⁴ Jer k'o lav ću biti Efrajimu, kao lavić domu Judinu; ja, ja ću razderati i otići, odnijet ću i nitko neće spasiti.

¹ "Hajde, vratimo se Jahvi! On je razderao, on će nas iscijeliti: on je udario, on će nam poviti rane;

⁴ Već u krilu materinu brata je potisnuo, u snazi muževnoj s Bogom se borio. ⁵ S Anđelom se borio i nadvladao ga, plakao je i zaklinjao ga. Našao ga je u Betelu i ondje mu je govorio.

⁷ Skaču k'o junaci, k'o ratnici se na zidove penju. Svaki ide pravo naprijed, ne odstupa od svog puta.

¹ Jahve zapovjedi velikoj ribi da proguta Jonu. Tri dana i tri noći ostade Jona u ribljoj utrobi. ² Iz utrobe riblje stade Jona moliti Jahvu, Boga svojega. ³ On reče: "Iz nevolje svoje zavapih Jahvi, i on me usliša; iz utrobe Podzemlja zazvah, i ti si mi čuo glas. ⁴ Ti me baci moru u dubine, i voda me opteče. Sve poplave tvoje i valovi oboriše se na me. ⁵ Pomislih: odbačen sam ispred očiju tvojih. Al' ipak oči upirem svetom Hramu tvojem. ⁶ Vode me do grla okružiše, bezdan me opkoli. Trave mi glavu omotaše, ⁷ siđoh do korijena planina. Nada mnom se zatvoriše zauvijek zasuni zemljini. Al' ti iz jame izvadi život moj, o Jahve, Bože moj. ⁸ Samo što ne izdahnuh kad se spomenuh Jahve, i molitva se moja k tebi vinula, prema svetom Hramu tvojemu. ⁹ Oni koji štuju isprazna ništavila milost svoju ostavljaju. ¹⁰ A ja ću ti s pjesmom zahvalnicom žrtvu prinijeti. Što se zavjetovah, ispunit ću. Spasenje je od Gospoda." [ (Jonah 2:11) Tada Jahve zapovjedi ribi i ona izbljuva Jonu na obalu. ]

⁸ Nego i ljudi i stoka da se pokriju kostrijeću, da glasno Boga zazivlju i da se obrati svatko sa svojega zlog puta i nepravde koju je činio.

¹ A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena.

¹³ Zato sam te i ja počeo udarati, tamaniti zbog grijeha tvojih.

⁸ Ne raduj se mome zlu, dušmanko moja, ako sam pao, ustat ću; ako boravim u tminama, Jahve je svjetlost moja.

¹⁵ To li je veseli grad koji je stolovao u miru, koji je u svom srcu govorio: "Ja, i jedino ja!" Gledaj! Postade razvalina, brlog zvjerinji! Svi koji pokraj njega prolaze zvižde i mašu rukama.

¹² "Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci."

⁴⁴ I tko padne na taj kamen, smrskat će se, a na koga on padne, satrt će ga.)"

⁴⁶ I nitko mu nije mogao odgovoriti ni riječi, niti se od toga dana tko usudio upitati ga bilo što.

⁶⁷ Tada su mu pljuvali u lice i udarali ga, a drugi ga pljuskali

³⁹ A prolaznici su ga pogrđivali mašući glavama: ⁴⁰ "Ti koji razvaljuješ Hram i za tri ga dana sagradiš, spasi sam sebe! Ako si Sin Božji, siđi s križa!"

³⁴ pa im reče: "Duša mi je nasmrt žalosna! Ostanite ovdje i bdijte!"

¹¹ A oni se, izbezumljeni, počnu dogovarati što da poduzmu protiv Isusa. ¹² Onih dana iziđe na goru da se pomoli. I provede noć moleći se Bogu.

³⁵ Stajao je ondje narod i promatrao. A podrugivali se i glavari govoreći: "Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!" ³⁶ Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili ga octom

²² Na te njegove riječi jedan od nazočnih slugu pljusne Isusa govoreći: "Tako li odgovaraš velikom svećeniku?"

¹⁶ Tada im ga preda da se razapne. Uzeše dakle Isusa.

²⁷ RotÄe se, uistinu, u ovome gradu na svetog Slugu tvoga Isusa, kog pomaza, rotÄe se Herod i Poncije Pilat zajedno s narodima i pucima izraelskim

⁵⁴ Kad su to čuli, uskipješe u srcima i počeše škripati zubima na njega.

² Nato veliki svećenik Ananija naredi onima što stajahu uza nj da ga udare po ustima.

⁹ Doista, svjedok mi je Bog - komu duhom svojim služim u evanđelju Sina njegova - da vas se

³² Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?

¹ Istinu govorim u Kristu, ne lažem; susvjedok mi je savjest moja u Duhu Svetom:

²⁰ Čovječe, tko si ti zapravo da se pravdaš s Bogom? Zar da djelo rekne tvorcu: "Što si me ovakvim načinio?"

³² Jer Bog je sve zatvorio u neposlušnost da se svima smiluje.

¹⁵ Radujte se s radosnima, plačite sa zaplakanima!

⁴ Oni su za moj život podmetnuli svoj vrat; zahvaljujem im ne samo ja nego i sve Crkve pogana.

²⁶ I ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi.

²³ A ja prizivljem Boga za svjedoka: duše mi, da vas poštedim, nisam više dolazio u Korint.

²⁰ Da, podnosÄite ako vas tko zarobljava, ako vas tko proždire, ako tko otima, ako se tko uznosi, ako vas tko po obrazu bije.

³¹ Bog i Otac Gospodina Isusa, blagoslovljen u vijeke, zna da ne lažem.

⁷ I da se zbog uzvišenosti objava ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim.

¹ Braćo, ako se tko i zatekne u kakvu prijestupu, vi, duhovni, takva ispravljajte u duhu blagosti. A pazi na samoga sebe da i ti ne podlegneš napasti.

²⁷ te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane.

¹⁶ ovi iz ljubavi jer znaju da sam ovdje za obranu evanđelja;

⁵ Nikada se zaista kako znate, ne poslužismo ni laskavom riječju ni - Bog nam je svjedok - prikrivenom pohlepom.

¹⁰ Svjedoci ste vi i Bog kako smo se sveto, pravedno i besprijekorno vladali prema vama, vjernicima.

⁸ Hoću dakle da muškarci mole na svakome mjestu, podižući čiste ruke bez srdžbe i raspre;

¹¹ Njima treba začepiti usta jer cijele domove prevraćaju naučavajući što ne bi smjeli, i to poradi prljava dobitka.

⁸ riječ zdrava, besprigovorna da se onaj nasuprot postidi nemajući o nama reći ništa zlo.

⁷ On je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bi uslišan zbog svoje predanosti:

¹⁹ Znajte, braćo moja ljubljena! Svatko neka bude brz da sluša, spor da govori, spor na srdžbu.

³ Ištete, a ne primate jer rđavo ištete: da u pohotama svojim potratite. ⁴ Preljubnici! Ne znate li da je prijateljstvo sa svijetom neprijateljstvo prema Bogu? Tko god dakle hoće da bude prijatelj svijeta, promeće se u neprijatelja Božjega.

⁵ ako staroga svijeta ne poštedje, nego sačuva - osmoga - Nou, glasnika pravednosti, sručivši potop na svijet bezbožni;